Tjasa_Peter_Moments-3
Maja Mežan
Nejc Puš

Tjaša i Peter Malalan: Na istoj valnoj duljini

Maja Mežan
Nejc Puš
U udobnosti svoje dnevne sobe, priču o obitelji Malalan pripovijedaju mi dvije generacije obitelji koje njeguju životopisna sjećanja o počecima izrade nakita u obitelji, zajedničkim avanturama u jedrenju te potrazi za dubinom kako u dizajniranju nakita tako i u očuvanju uspomena i tradicije. U trenutku kada se pogledi Petera i Tjaše susretnu, odmah postaje jasno da i po pitanju obiteljske tvrtke plove u istom smjeru.

M: Tjaša, kako se razvila vaša ljubav prema nakitu?

T: Opirala sam joj se toliko dugo da je to smiješno. Kada se osvrnem unatrag, shvaćam da je oduvijek bila u meni, ali da sam je ja uzimala zdravo za gotovo. Možda je iz tog razloga nisam htjela prihvatiti. Moju pozornost nikada nisu privlačili klasični komadi nakita, koje uglavnom puno žena voli, dok jednoga dana nisam primijetila mali prsten s dijamantima za koji sam odmah znala da bih ga rado htjela imati. Odjednom sam počela pronalaziti sve više komada koji kao da su bili stvoreni za mene.  


M: Biste li rekli da su tu važan utjecaj imali i vaši roditelji?

T: Mogu reći da sam oduvijek osjećala pritisak da bih trebala sudjelovati u tradiciji izrade i prodaje nakita, ali roditelji se nisu nikada htjeli uplitati u moje odluke. Više puta su mi rekli da su odluke koje donosim moje i samo moje.  

Tjasa_Peter_Moments-14
Moju pozornost nikada nisu privlačili klasični komadi nakita, koje uglavnom puno žena voli, dok jednoga dana nisam primijetila mali prsten s dijamantima za koji sam odmah znala da bih ga rado htjela imati. 

M: Peter, kako je to izgledalo za vas? Kako se sjećate svojih roditelja i obiteljske tvrtke koju su imali u Opicini pored Trsta?


P:
Moj je otac bio urar i uglavnom se bavio popravcima satova, dok je glavni fokus tvrtke bio na prodaji satova i nakita. Nisam osjećao pritisak koji je osjećala Tjaša i od malih sam nogu znao da želim postati inženjer elektrotehnike ili stručnjak za računala. Tada smo, više iz radoznalosti nego ičeg drugog, s roditeljima otišli posjetiti školu za zlatare u Pijemontu i, čim smo stigli tamo, rekao sam sebi: „Da, i ja bih to radio.”.


U dobi od 15 godina sva trojica braće otišli smo na školovanje u inozemstvo: Darko u Švicarsku gdje je učio za urara, ja u Pijemont kako bih učio za zlatara, a Milko u Toskanu gdje je pohađao školu za optičara. Naučili smo biti samostalni pa smo, nakon što su naši roditelji otišli u mirovinu, bili u stanju preuzeti uzde tvrtke u svoje ruke. Prozvali smo se „Team 49”. Naime, naš je otac 1949. pokrenuo tvrtku. S obzirom na stečeno znanje u izradi nakita, počeo sam poticati proizvodnju nakita pod imenom Malalan.

M: Preseljenje iz Opicine u Ljubljanu vjerojatno nije bilo iznenadan potez. Kakvo je za vas dvoje bilo to razdoblje u kojem ste se na to odlučili?

P: Za mene je bilo vrlo intenzivno u pogledu posla, dok je za Tjašu bilo nešto stresnije.

T: Da, prije svega zbog slovenskog jezika, jer sam bila naviknuta na drugačiji dijalekt, ali i zbog prijatelja. Tata nas je počeo pripremati za Ljubljanu tako što bi nas dovodio ovdje na sladoled. Kuglice su tu bile uistinu velike... dvostruko veće od onih u Opicini! Na taj nam je način htio pokazati kako je ovdje lijepo, iako je sladoled bio previše kremast. Sjećam se i prve Malalanove trgovine na adresi Mestni trg 19, na kojoj su se u podrumu nalazili mali ured i urarska radionica.

Tata nas je počeo pripremati za Ljubljanu tako što bi nas dovodio ovdje na sladoled. Kuglice su tu bile uistinu velike... dvostruko veće od onih u Opicini! 

M: Sada radite u istoj tvrtki. Kako izgleda vaš zajednički rad?

P: Uistinu sam uzbuđen kada vidim da Tjaša osjeća i razumije procese u tvrtki i kada shvatimo koliko imamo zajedničkih točaka. Nadahnuće i energiju crpim iznad svega iz činjenice da zajedno želimo napraviti nešto više.


M: Kako se odvija dizajniranje nakita?

T: U tome nastojim biti što je moguće neovisnija, ali isto volim pitati tatu za njegov komentar. Zbog bogatog iskustva i znanja i dalje ga doživljavam kao mentora. Sve što znam o nakitu naučila sam prije svega od njega, vrlo diskretno i polako, i to mi je ostalo u glavi. Ipak, sve češće primjećujem da ne želi previše utjecati na moj rad i uvijek me pušta da viziju nakita odvedem u svom smjeru. Međutim, često se događa da nisam posve sigurna i da mi treba njegovo mišljenje.

P: No to se u zadnje vrijeme dosta promijenilo... Tjaša je postala odlučnija, zna točno što želi i to je vrlo važno. Dizajniranje nakita prvenstveno je pitanje subjektivnog ukusa, a kada postanete sigurniji u svoj rad, onda konačni proizvod možete kreirati u suradnji s cijelim timom. 

M: Tjaša, koja vam je bila najvažnija lekcija u pogledu dizajniranja nakita? 

T: Ah, da, ima jedna! Sjećam se da mi je uvijek govorio da moram voditi računa o volumenu i njegovu stvaranju. 

P: Pa dobro, može biti da ja više mislim na dubinu nakita, iako već jako dugo vremena nisam ništa nacrtao.


M: Kada ste zadnji put sjeli i nešto nacrtali?

P: Teško mi je sada reći, ali svakako nisam tako savjestan kao Tjaša. Uvijek pokušavam stvoriti sveobuhvatnu viziju dizajna. Čak sam i u mladim danim uvijek htio raditi računalne 3D nacrte jer sam osjećao da u tome leži budućnost.


M: A u čemu danas vidite budućnost?

P: Trodimenzionalni će se tisak unaprijediti, ali vjerujem da čovjekov um mora uvijek odigrati svoju ulogu u tehnologiji jer on zna kako iz nekoliko elemenata složiti konačni proizvod. Također, kada je riječ o nakitu, čovjek mora biti taj koji će ga ručno dovršiti. Nakit ima dušu koju mu daje osoba koja ga stvara. 

Zbog bogatog iskustva i znanja i dalje ga doživljavam kao mentora. Sve što znam o nakitu naučila sam prije svega od njega, vrlo diskretno i polako, i to mi je ostalo u glavi.

M: Kakva je vaša poslovna vizija?

P: Imam filozofiju o žlici koju sam razvio jednog dana za stolom tijekom ručka. Kada sam uzeo u ruku desertnu žličicu, brzo sam povukao paralelu s onim što mi radimo. Tu žličicu može napraviti bilo tko pa, ipak, proizvoditi svaki dan žličicu iste kvalitete i onda je još unaprijediti... vidite, to ne može svatko. Upravo ta upornost i težnja za kvalitetom predstavljaju za mene cilj poslovnog uspjeha.

T: A ta je žličica, koja se ponavlja od ručka do ručka, postala gotovo naš zaštitni znak. 


M: Tjaša se ove godine prvi put suočila s duljim odsustvom roditelja iz tvrtke. Kakva su vam bila tri tjedna koja su vaši roditelji proveli u Južnoj Americi?

T: Pomalo stresna, ali sa snažnom željom da se dokažem. Prvih sam nekoliko dana bila pod pritiskom, ali onda sam shvatila da sam spremna i imala sam osjećaj da...

P: Vladaš situacijom...?

T: Ne, više je to bio osjećaj da je uz mene uistinu dobar tim ljudi, potkovan znanjem i koji mi je spreman pomoći. To mi je dalo dodatno samopouzdanje.

M: Peter, već ste počeli planirati sljedeći odmor na jedrilici?

P: Da, nekoć su ti izleti bili poput „team buildinga” za našu obitelj. Odmor na brodu jedan je od naših obiteljskih rituala.


M: Koje se morske avanture najviše sjećate?

P: U Grčkoj smo, kada nam je vjetar bio u krmi, kormilo prepustili Tjaši... I znate kako to ide, ako vam se okrene jedro, nagnete se u stranu. Nedugo nakon toga čujem ženu: „Peteeer!” i shvatim da smo zapravo potpuno na boku.

T: Moj brat Jure ležao je na palubi i skoro pao u more!


M: Kad već govorimo o sjećanjima... Često čujemo kako je Malalanov nakit bezvremenski. Povezuje li se s tim i slogan „Vaše snove kujemo u vječnost”?

T: Nakit dizajniramo s ciljem da ga se može nositi često i da njegova vrijednost traje.

P: Mislim da se u ovoj regiji, dijelom i zbog povijesnih okolnosti, nekako izgubila ona autentična povezanost s obiteljskim uspomenama. I to je upravo ono što mi želimo oživjeti i očuvati u tvrtki.  


M: Koji komad obiteljskog nakita ima za vas najveću vrijednost?

P: Svaki pojedini komad nakita iz obiteljske ostavštine budi u meni posebne osjećaje bez obzira na njegovu materijalnu vrijednost. Nakit me podsjeća na obitelj i mislim da je to najvažnije od svega. 

T: Da, mogu se samo složiti s tim.

Svaki pojedini komad nakita iz obiteljske ostavštine budi u meni posebne osjećaje bez obzira na njegovu materijalnu vrijednost. Nakit me podsjeća na obitelj i mislim da je to najvažnije od svega.