Tjaša Malalan
Nejc Puš

„Htio sam se zadržati najviše dvije godine”

Tjaša Malalan
Nejc Puš
U sjedištu tvrtke IWC dočekao nas je jedan fini gospodin uz ponešto neobičnu dobrodošlicu: „Na kojem jeziku želite da obavimo intervju? Engleskom, njemačkom, talijanskom ili možda francuskom?” Hannes Pantli jedan je od onih ljudi s kojima bismo mogli pričati danima, a da svejedno ne uspijemo zapisati sve nevjerojatne priče koje su mu se kao šefu prodaje, najprije za europsko, a potom i svjetsko tržište, dogodile u tvrtki IWC, svjetski renomiranom proizvođaču ručnih satova.

Mi smo s njim sjeli popričati o povijesti IWC-a, o kolekcionarstvu i ručnim satovima.
Hannes A. Pantli - IWC Schaffhausen

T: S IWC-om surađujete već više od 40 godina i tijekom tog vremena imali ste dobra i loša razdoblja. Što se nalazi u pozadini ove zanimljive priče?

H: Ranije sam radio u Genovi kao broker na robnoj burzi, ali u tom poslu nisam htio ostati više od pet godina. Želio sam se vratiti na njemačko govorno područje. Preko agencije za pronalaženje stručnog kadra dobio sam 1972. ponudu od IWC-a da preuzmem mjesto voditelja prodaje za Europu.

Opet sam sâm sebi rekao da ću u tako malom mjestu ostati najdulje dvije godine. Onda je, dvije godine kasnije, počela kvarcna kriza i stvari su postale vrlo interesantne – toliko interesantne da sam zaboravio na vrijeme. Naime, trebalo je spasiti tvrtku koja je gotovo bankrotirala.


T: Tomu je razlog bio taj što su se na tržištu pojavili kvarcni mehanizmi? Kako je do toga došlo i koja je bila Vaša strategija za rješavanje te situacije? 

H: Tu pojavu zovemo kvarcna kriza, no nije bila riječ samo o kvarcu. Sustav iz Bretton Woodsa kontrolirao je devizni tečaj između europskih valuta i američkog dolara više od 30 godina. Tijekom tog razdoblja cijena zlata bila je također fiksna i iznosila je otprilike 4800 franaka po kilogramu. Stoga su se za vrijeme „kvarcne krize”, u nekih šest mjeseci, zbog nestalnog deviznog tečaja i cijene zlata, cijene naših zlatnih satova utrostručile. Možete zamisliti koliko je bila pala potražnja za njima.

Trebala su nam nova tržišta, pa sam se zaputio na Bliski istok. U to sam vrijeme išao u Dubai, Abu Dhabi i Oman nekoliko puta godišnje. Tada su to bila mjesta za koje gotovo nitko nije čuo. Svake smo godine proizvodili pet do šest novih kolekcija koje sam šeicima prodavao direktno, bez ikakvih posrednika. 

IWC je preko 20 godina bila jedina tvrtka satova koja je u Švicarskoj obučavala mlade urare.

T: Proširili ste prodaju na novo tržište i u to ste vrijeme uspjeli privući ulagača, no kvarcni su mehanizmi i dalje preplavljivali tržište koje je do tada poznavalo samo mehaničke satove.

H: Cijela Švicarska bila je digla ruke od urarske industrije! Dok smo tražili ulagača, bezuspješno smo razgovarali sa 17 švicarskih tvrtki i sve su nas odbile istim riječima. Naime, vjerovale su da je tradicionalna proizvodnja satova okončana. Naposljetku je VDO Grupa investirala u nas jer su htjeli izgraditi veliku urarsku grupaciju, a unutar same kompanije uvidjeli smo da nikada nećemo moći konkurirati tvrtkama koje su se bavile elektronikom.

Odlučili smo nastaviti s proizvodnjom isključivo mehaničkih satova, što je vrlo važno i na što sam osobno vrlo ponosan. IWC je preko 20 godina bila jedina tvrtka satova koja je u Švicarskoj obučavala mlade urare. Sva ostala velika imena bila su od toga već odustala i nisu više osposobljavala urare. Bili su uvjereni da će u budućnosti biti samo elektronskih satova. 


T: Tradicionalno je urarstvo preživjelo, ali danas imamo sličnu situaciju. Takozvani pametni satovi ulaze na tržište, a tvrtke reagiraju na različite načine – čak i u prestižnom segmentu možemo već pronaći satove koji se mogu povezivati s pametnim telefonom. Što Vi mislite o tome?

H: Vjerujem da su ti pametni satovi praktički tek pametni telefoni s remenom, ništa više od toga. Oni nemaju nikakve veze s ručnim satovima. Već za 50 franaka možete imati uređaj koji prikazuje točno vrijeme. Prikaz vremena možete pronaći na telefonu, u automobilu, na televizoru pa čak i na mikrovalnoj pećnici. Ne treba vam sat da biste znali koliko je sati. Ovdje je riječ o emocijama, tradiciji, umijeću izrade satova. To su razlozi zbog kojih ljudi kupuju prave satove.

Uvjeren sam da će satovi našeg cjenovnog razreda i razine ostati na tržištu. Moram ovo reći: na sreću, u urarskoj branši nema logike jer da je ima sve bi naše tvrtke odavno prestale postojati! Uzmimo, na primjer, kolekcionare. Našu je logiku nedavno odlično sažeo moj prijatelj lovac kada je rekao kako se nada da nakon njegove smrti njegova supruga neće prodati njegove puške po toliko niskoj cijeni po kojoj joj je rekao da ih je kupio. Isto vrijedi i za kolekcionare satova!


T: Satovi IWC-a oduvijek su jako privlačni kolekcionarima. Što ta specijalizirana publika danas traži u satu? 

H: Postavljate mi teška pitanja! Mislim da postoje dvije veoma različite vrste kolekcionara. Postoje oni koji ne zaslužuju da ih se naziva kolekcionarima, koji kupuju satove kao oblik ulaganja jer u njima vide mogućnost za ostvarivanje zarade. Puno me ljudi pita koje bi satove mogli kupiti kao dobro ulaganje. Uvijek im kažem da je kupnja sata poput kupovine umjetnine – ako vidite proizvod koji vam se sviđa, kupite ga jednostavno zato što vam se sviđa. Možda ste sretni i umjetnik jednog dana postane poznat, no ne kupujte umjetnine radi spekulacije. Za takve bi ljude bilo bolje da odu u banku, iako, u zadnje vrijeme, ni banke nisu baš pouzdane.

Nedavno smo u Hong Kongu imali sastanak s kolekcionarima i to je bilo jedno nevjerojatno iskustvo. Neki od njih imaju svaki Pilot sat koji smo ikada proizveli i to u svakoj njegovoj varijaciji. U njihovim se kolekcijama nalazi preko stotinu satova, a ponekad imaju nekoliko istih komada samo u različitim stanjima – neki su potpuno novi, dok su drugi izlizani... Nevjerojatno! I dalje ne mislim da oni skupljaju satove kao oblik ulaganja. Što se mene tiče, moram priznati da me kolekcionarstvo zanima samo zato što volim satove. Nisam nikada kupio sat koji nije IWC.


Ovdje je riječ o emocijama, tradiciji, umijeću izrade satova. To su razlozi zbog kojih ljudi kupuju prave satove.

T: Uistinu niste nikada kupili sat neke druge marke?

H: Uistinu! A moj je problem i taj što nisam nikada prodao nijedan.

Znate, u Švicarskoj je tradicija da za krizmu od kuma dobijete na poklon sat. To je uobičajeno. Kada sam bio te dobi, moji školski drugovi i ja svi smo dobili satove različitih velikih marki. Svi osim jednog dečka. On je dobio IWC i nitko od nas nije znao koji je to sat. Svi smo ga pitali: „IWC Schaffhausen... Što si ti to dobio?!” On je bio posve smiren i hladno nam je odgovorio da to nije njegov problem ako ne poznajemo tu marku. Ne znam zašto, ali nikada nisam to zaboravio. Kada sam kasnije dobio ponudu da radim u Schaffhausenu, jednostavno sam morao otići vidjeti o čemu je tu bila riječ!

Tako sam zahvaljujući svom poslu i dobrim vezama uspio kupiti neke vrlo zanimljive komade diljem svijeta. U to su uključeni i brojni primjerci onih koji se danas čuvaju u muzeju IWC-a ovdje u Schaffhausenu.


Uvijek kažem da je kupnja sata poput kupovine umjetnine – ako vidite proizvod koji vam se sviđa, kupite ga jednostavno zato što vam se sviđa.

T: Ti uistinu rijetki satovi zapravo su oni od kojih se njihovi vlasnici najteže odvajaju?

S: To je istina. Sada ste me podsjetili na priču o istinski posebnom džepnom satu koji je 1884. napravljen u samo dva primjerka. Taj se sat zvao „La-Magique” i uistinu je bio magičan. Vlasnik jednog od njih bila je neka plemićka obitelj sa Sicilije, dok se za drugi ni danas ne zna gdje se nalazi. Prodaja je bila neizvjesna neke dvije godine, uključeni su bili i odvjetnici i nitko nije znao tko mu je pravi vlasnik. Sve je bilo vrlo zamršeno.

I tada me jednu večer nazvao postariji gospodin sa Sicilije i rekao mi: „Ja sam stvarni vlasnik sata i želio bih ga prodati. Ozbiljno me zanima koliko biste mi platili za njega? Donijet ću vam ga u Schaffhausen.” Naravno da sam sat kupio. Čak smo bili zajedno i na vrlo ugodnom ručku ovdje u Schaffhausenu.


T: Htjela sam Vas pitati gdje čuvate kolekciju takvih posebnih satova, a onda ste spomenuli IWC-ov muzej. Možete li mi reći nešto više o njemu? 

H: Muzej smo odlučili napraviti za 125. godišnjicu IWC-a, no tvornica u to vrijeme nije posjedovala nikakve povijesne satove, pa su posudili moju privatnu kolekciju. Kasnije nas je preuzeo novi vlasnik, Richemont, koji je mislio da je i muzej dio ugovora. Tek su kasnije saznali da je kolekcija u privatnom vlasništvu. Ponudili su mi da će je kupiti i ja sam pristao.

Nisam zapravo znao što bi moja djeca napravila s više od 300 satova. Ipak, zadržao sam najvažnije komade koje sam muzeju sada dao samo na posudbu. U tom sam trenutku odlučio da više neću kolekcionirati satove, ali ako i sada pogledate, opet ih imam više od sto komada!

Također sam odlučio otići i u mirovinu, ali opet su me pozvali, pa tako i danas radim u nešto manjem obujmu kao savjetnik i član nadzornog odbora.

T: Moram priznati da mi sve to zvuči gotovo za ne povjerovati, pa Vas jednostavno moram pitati kakvu biste karijeru odabrali da je danas opet 1972. godina kada je sve to počelo?  

H: Opet bih odabrao put s IWC-om! Da Vam pravo kažem, nakon studija nisam točno znao što želim raditi. Radio sam u Ženevi, pa sam nekoliko godina radio kao turistički vodič jer volim putovati i biti okružen ljudima. Puno sam putovao s IWC-om, a putujem i danas. I sâm sam se pitao što bih radio da nisam završio u sektoru satova. Ni sam ne znam, bilo što!

Možda bih radio u modnoj industriji, premda se uspjeh tamo teško ostvaruje ako ste muškarac. Ipak, mislim da bih na kraju završio u automobilskoj industriji, radeći za neku dobru marku automobila, što bi na kraju moglo dovesti do nečeg zanimljivog.